Historijat

1

Istražujući historiografiju Bosne i Hercegovine, nećemo pronaći mnogo radova koji obrađuju teme iz područja lokalne historije grada Lukavac. Nije poznata nijedna sveobuhvatna historijska sinteza koja govori o prostoru Lukavca, a da je izašla prije Drugog svjetskog rata. Tek nešto plodniji historiografski rad na ovom polju odvija se sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća.

Radovi i prilozi koji se pojavljuju su obično monografski prikazi historije grada Lukavac, pojedinih njenih dijelova ili privrednih subjekata. Također, ti prikazi nisu uvijek bili zasnovani na historijskim izvorima prvog reda, nisu rezultat arhivskog istraživanja, a pisani su za potrebe društveno-političke zajednice.

Ipak, u nastojanju da se sazna nešto više o prošlosti Lukavca te da se započnu nova istraživanja, neophodno je konsultovati tri publikacije, koje su objavljene krajem druge polovine 20. stoljeća. Radi se o sljedećim publikacijama: Društveno-privredna karta. Grad, komuna Lukavac grupe autora, Osnovno školstvo u Lukavcu i okolini. Istorijsko-hronološki prikaz grupe autora i Lukavac u radničkom pokretu, Narodno-oslobodilačkom ratu i revoluciji autorskog tandema Perić – Pašić. Godine 2014. iz štampe je izašla knjiga Faruka Kruševljanina Lukavac kakav je nekada bio, u kojoj se donosi dosta novih spoznaja iz prošlosti Lukavca i koja je dala poticaj za daljni rad na ovom polju.

Dosta novih nedostajućih spoznaja iz prošlosti Lukavca istraženo je, valorizovano, te predstavljeno na naučnoj konferenciji „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe grada Lukavac“, u Lukavcu 31. oktobra 2015. godine. Za potrebe naučne konferencije tada je predstavljen Zbornik sažetaka, a konačni rezultat rada naučne konferencije jeste Zbornik radova „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe grada Lukavac“, promovisan 14. maja 2016. godine. Izdavači zbornika radova (organizatori naučne konferencije) su Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK. Pokrovitelj je bila grad Lukavac.

Grad Lukavac, smještena u dolini rijeke Spreče, danas je jedna od većih administrativno-teritorijalnih jedinica i industrijskih centara u Bosni i Hercegovini. Po površini najveća, a po broju stanovnika, treća na Tuzlanskom kantonu.

O kontinuitetu života na ovim prostorima svjedoče arheološki lokaliteti i nalazi, od kojih su najznačajniji pronađeni kod Stupara i u Bokavićima. Na prahistorijskoj gradini između naselja Stupari i Vasiljevci na jugoistočnim obroncima Ozrena, pronađeni su fragmenti keramike čiji se jedan dio može datirati u eneolitsko (bakarno), a veći dio u bronzano doba. Prisustvo srednjovjekovne keramike i djelomično sačuvanih kamenih bedema, dokaz su da je na Gradini u srednjem vijeku stajao utvrđeni grad.

Vrlo zanimljiv i raznovrstan arheološki materijal iz bronzanog doba na području Lukavca pronađen je u mahali Čajići, u naselju Bokavići, još 1951. godine. Radi se o oruđu, oružju, posudama i nakitu iz bronzanog doba prahistorije. O ovim nalazima, Borivoj Čović je u Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo iz 1955. godine objavio rad pod nazivom Preistorijski depo iz Lukavca.

Lukavac (na osnovu brojnih historijskih izvora i istraživanja), sa istim nazivom, je staro naselje, još od srednjeg vijeka. Tada se nalazi u srednjovjekovnoj župi Smoluća koja zauzima prostor oko srednjeg toka rijeke Spreče, zajedno sa sljedećim naseljima: Puračić, Smoluća, Devetak, Dobošnica, Gnojnica, Kruševica i Miričina. Zapravo, tada u slivu istoimene riječice, desne pritoke Spreče, postoje naselja Donji i Gornji Lukavac.

Okamenjeni svjedoci prošlosti, stećci, također nam govore o srednjovjekovnoj prošlosti Lukavca, a isti su za sada evidentirani pojedinačno ili na nekropolama u Brijesnici Gornjoj, Babicama Gornjim, Krtovi, Vasiljevcima, Šikuljama i Puračiću. Jedan stećak (sljemenjak), prenešen s lokaliteta u Prlinama (Šikulje) danas se nalazi u gradskom parku ispred Doma kulture u Lukavcu.

U jednoj povelji bana Mateja Ninoslava (Stipana) iz 1249. godine spominju se pored ostalih vojvode Purče i Kakmuža Odramčića. Tako je u nauci prisutno mišljenje da je upravo po spomenutom vojvodi Purči dobilo naziv naselje Puračić kod Lukavca.

Naziv naselja Lukavac izveden je po toponimu Luka ili Luke što označava niska zemljišta, plavljena i u okukama (lukovima) rijeka. Zemljišta sa nazivom Luka ili Luke ima i u naseljima Donji i Gornji Lukavac, pored rijeke koja kroz njih protiče. I sama rijeka se starinom naziva Lukavac, Lukavačka, Lukavčić…

Prvi osmanski defteri s početka 16. stoljeća na ovom području zatiču nahiju Smoluću u čijem sastavu se nalaze sljedeća naselja: Gornji Lukavac, Donji Lukavac (Gornja i Dolnja Lukavica), Gnojnica, Miričina, Kruševica (Kruševo Polje), Devetak, Dobošnica (Dubreštica), Donja Smoluća, Gornja Smoluća, Srednja Smoluća i Puračić. Naselja Bokavići, Poljice i Bistarac pripadali su nahiji Donja Tuzla, dok se naselje Turija pominje u sastavu nahije Drametin. O osmanskom periodu na ovom prostoru nam govore i sačuvani epitafi na nišanima iz starih muslimanskih mezarja, stare džamije; u Turiji (Ivkovina), ranije i u Poljicu (Ugar), Devetaku, Dobošnici, Orahovici, nekadašnja džamija u Puračiću iz 1672. godine, kuća Čamdžića u Puračiću (nacionalni spomenik BiH), čaršije u Puračiću i Lukavcu Turskom, mektebi, drugi sakralni i profani objekti.

Nedugo po dolasku austrougarske na ovo područje, izgrađena je uskotračna pruga Doboj-Tuzla-Simin Han 1886. godine, na njoj i željezničke stanice Dobošnica, Puračić, Lukavac i Bistarac, formirana grad Puračić, a s temeljima Prve bosanske tvornice amonijačne sode iz 1893. godine, započeo je i razvoj grada Lukavca. Pored izgradnje fabričkih postrojenja radi se na izgradnji stambenih kapaciteta za radnike i činovnike fabrike, nastaju nove ulice, naselja, započinje izgradnja grada sa svim elementima urbane i komunalne tehnike, higijene i hortikulture. Grad se razvijao od fabričkih postrojenja, istočno duž pruge ka Tuzli gdje su izgrađene stambene četverostanke za rukovodstvo i činovnike fabrike. Na kraju ove nekad Činovničke ulice smještena je bolnica (u vrijeme direktora Millera pretvorena u stambenu Vilu, sada nacionalni spomenik BiH).

2Drugi pravac razvoja grada išao je od vode Petrak ka sjeveru, gdje je sagrađeno nekoliko stambenih objekata za majstore fabrike (Majsterhaus). Ova ulica doživljava razvoj u periodu između dva svjetska rata, a na kraju iste 1928 godine je izgrađena katolička crkva (danas crkva sv. Ante Padovanskog, nacionalni spomenik BiH)

Intenzivni razvoj školstva započinje otvaranjem Narodne osnovne škole u Puračiću 1886. godine, a zatim škole u Lukavcu gradu 1895., u Lukavcu Turskom 1912. godine… Prva biblioteka otvara se u okviru Fabrike sode još 1894. godine. U periodu austrougarske uprave sagrađena je i pravoslavna crkva u Puračiću (hram sv.Proroka Ilije, danas nacionalni spomenik BiH).

Lukavac je u Drugom svjetskom ratu dva puta oslobođen od fašističkog okupatora. Prvo oslobođenje se desilo 30. septembra 1943., a drugo i konačno 13. septembra 1944. godine. O periodu Narodnooslobodilačke borbe svjedoči i Centralna spomen-kosturnica u Lukavcu, otvorena 13. septembra 1962. godine. Ovo spomeničko zdanje, djelo poznatog umjetnika Dragiše Trifkovića, zavređuje posebnu pažnju i proglašenje nacionalnim spomenikom BiH.

U periodu od avgusta 1945 do januara 1947. godine Lukavac je bio sjedište sreza. Lukavački  srez se sastojao od  21. Mjesnog narodnog odbora i to: Banovići, Bistarac, Brijesnica Donja, Devetak, Dobošnica, Gnojnica, Kiseljak, Lukavac Muslimanski, Miričina, Orahovica Muslimanska, Poljice, Priluk, Podgorje, Puračić, Seona, Smoluća, Treštenica Srpska, Turija, Tulovići, Tumare i Vasiljevci, te kao takav brojao nešto više od 40 hiljada stanovnika. Poslije ukidanja Lukavačkog sreza, područje Lukavca ulazi u sastav sreza Tuzla.

U socijalističkom periodu 1945-1990. godina, nakon obnavljanja postojećih privrednih kapaciteta i infrastrukture 1945-1948, radi se na izgradnji i pokretanju novih. Treba istaći otvaranje Koksno-hemijskog kombinata 1952. godine, izgradnju Hidro-akumulacije Modrac 1964. godine, te početak rada Fabrike cementa Lukavac 1974. godine. Uporedo se radi na izgradnji novih društvenih i školskih objekata, razvoju turizma i infrastrukture.

Po popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991. godine, grad Lukavac je imala 57.070. stanovnika, raspoređenih u 44. naseljena mjesta. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine i Lukavac trpi ljudska, materijalna i druga stradanja, ali uz herojski otpor i zalaganje pripadnika Armije RBiH uspjeva se časno odbraniti. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, grad Lukavac ulazi u sastav entiteta Federacija Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Dijelovi naselja Vasiljevci, Krtova i Stupari ulaze u sastav entiteta Republika Srpska.

grad Lukavac danas se sastoji od 33. Mjesne zajednice, a po Preliminarnim rezultatima Popisa stanovništva u BiH iz 2013. godine ima 46.731. stanovnika.

S.H./A.K.

 

O prošlosti i naslijeđu grada Lukavac više čitajte OVDJE.